tavana

Kao dijete uvijek sam se radovala snijegu. Mi djeca smo imali svoj način zabave.
Pravili smo snješka, grudali se sanjkali. Ništa nam nije smetalo. Ni promrzli prsti, ni ljutita lica majki, ni susjedov razbijeni prozor. Moja braća su se družila s velikim dečkima koji su sami izrađivali sanke. Nisam jednom završila u ogradi izgrebana lica i poderanih hlača.
Naša ulica je prazna. To je slijepa ulica. Auti ne prolaze često. Uglavnom ljudi iz ulice. Znamo svakog stanovnika svako dijete. Ali ulica je prazna. Djeca sjede u kući pred računalom, igraju igrice, ili pred tv-om, gledaju po ko zna koji put repriziranu emisiju.
Škola je manje od kilometra, ali djecu voze roditelji u autima. Nema druženja. Kad se konačno nađu u školi onda nastaju sukobi nepovjerenja, tuča, sve ono što su pokupili s igrica i tv- ekrana.
Šteta

Dragi moji, prođe još jedna Nova godina. Prvo da vam svima zaželim puno zdravlja i sreće.Lovu vam neću željeti, nema svrhe i onako će nam uzeti i ono malo što zaradimo.
Snaći ćemo se. Kao i do sad.
Primjetila sam da sam postala strastveni kolekcionar, skupljam godine. Godinicu po godinicu. Kad smo uselili u svoju novu kuću počeli smo lijepiti naljepnice koje bi nam ostavio župnik kad bi dolazio u blagoslov kuća. Sad smo primjetili da ih imamo toliko da više ne stanu u jedan red.
Ovih dana bilo je svega. O hrani ne želim govoriti, pored godina počela skupljati i kilograme. Majko mila. Odmah sam krenula na dijetu. Od jutros. Malo mi je bilo zlo od crnog vina koje smo noćas pili, a bilo je tako dobro.
Cijeli dan se povlačimo po kući, pijemo crnu kavu ispavamo na rate.
Ne znam dali će iduća godina biti dobra ili loša, nije ni važno, samo neka bude.

Nije da sam nešto pjesnički raspoložena, ali zbunjena jesam. Pao snijeg baš onako. Djeca sretna, auto zatrpan. Tjedan dana sam pješačila na posao, i baš kad sam se naviknula na pješačenje poče bljuzga vrijeme se rastopi, zatopli pa više ni sama nisam znala dali da nosim kaput i čizme ili samo vestu i cipele.
Došao Božić, kalendarski, ukrašavamo bor, idemo na polnoćku, a sve mislim da nismo pogriješili u računanju vremena. A i ljudi su nekako drugačiji, ni jedne petarde ni jednog zvuka. Ako ništa zbog toga sam sretna.
Jučer smo cijeli dan čestitali, primali čestitke išli kod roditelja i tako. Danas polako buđenje, sutra mome mužu dolaze čestitari. U ponedjeljak dužnost zove.
Svima želim sretan Božić,ugodne i sretne Blagdane te puno zdravlja i sreće.

Nisam zaboravila blog. Sinoć sam čitala postove koje rado čitam. Malo sam pogledala što radite, tko se vratio, tko otišao. Došli su drugi prioriteti koji ne dozvoljavaju konkurenciju i kojima sam se morala bezrezervno posvetiti. Pa eto i to se polako posložilo, a puno je toga bilo. Sad se opet lakše diše. Pa dragi moji, čitamo se.

Bilo je lijepo.
Zanimljivo.
Gužva.

Ne volim smotane i lijene ljude. Ne znam kako vi ali meni strašno smetaju ljudi koji stalno cvile, njima je jako teško u životu, oni puno rade, šefovi ih stalno maltretiraju, a oni baš uvijek žrtve. Ne kažem da se nisam i sama našla bezbroj puta u sličnim situacijama, ali sam svjesna da je to dio koji sam ja dobila i koji moram proći. Moja stvar dali će to biti cvileći od jednog do drugog ili stisnuti zube i rješavati situaciju po situaciju. Jedna moja poznanica, stalno smo skupa, stalno slušam njezino cviljenje zbog nečega, teško s djecom, teško s mužem, teško s šefom, teško raditi kućanske poslove. Danas smo opet zajedno pijemo kavu, ona je na godišnjem, klinci ne idu u školu, ferije su. Ona u depresiji. Po podne si je malo odspavala, neka, i treba, na godišnjem je, ali ona je opet u depresiji, klincima je kupovala stvari zakoje baš i nema love i sad se grize. Sva je jadna. E u meni je puklo, pa majku mu dosta. Nikome ne cvjetaju ruže, svi se snalazimo kako znamo i umijemo, Djeca nisu bedasta, mi stariji ih pravimo takvima. Objasniš im kolike su ti mogućnosti. Što možeš a što ne. Ako baš i ne razumiju neka se dure proći će ih. Ako si stalno u nekakvoj depresiji, a tjelesno zdrav, neznam kako nađeš razlog za život, i jesi li svjestan da tako truješ i druge ljude oko sebe, obično poslije razgovora s njom ja se osjećam smušeno, a ponekad sam tužna, a da neznam zašto. Jesam li bila preoštra?

Od kad je počela frka s knjigama, a mnogi i ne znajući krive učitelje, jer valjda dežurni krivac mora postojati. U šumi svakojakih afera, a svatko može birati po jednu za svoj ukus i potrebe, ova s knjigama dotakla je samo jadne roditelje, a i učitelje. Kako su gospoda odozgo, predvođeni već bivšim ministrom bahato obećavali svima nove udžbenike, a stare- Ne treba vraćati.
Premda nikome od nas nije bilo logike, i potajno smo se pribojavali tolike dobrote, a kako se pokazalo bojazan je bila opravdana. Sve u svemu sad kad roditelji nakon svih mjera štednje, smanjenja plaća, povećanja poreza, moraju kupiti i knjige, a o priboru da se ne govori, tko spominje nove čizme, bundu, tenisice.
Neki su se brzo snašli, po princiopu pomozi ti meni pa ću ja tebi. I nije loše.Moji nećaci idu u šesti i sedmi razred. Mislite da je za jednog već riješen slučaj, ali nije. Od odabranih udžbenika skoro polovina je novo. Jer bilo je , da se stari udžbenici bacaju a nove djeca dobivaju besplatno, tako uopće nije važno dali je učitelj izabrao isti ili drugi udžbenik. A tek cijene. Za njih dvojicu samo udžbenici iznose više od tri tisuće. A ono već spomenuto. Kako će ljudi koji su se poveli za nekadašnjom politikom da imaju više od dvoje djece, a ta djeca sad pošla u školu, tko će platiti takvo "besplatno" školovanje.
U svemu tome ima nešto lijepo. U škole dolaze roditelji i djeca. Na već određena mjesta ostavljaju svoje uredno složene stare udžbenike, a zatim idu od grupe do grupe i traže sebi ono što im je potrebno. Pomažu jedni drugima, traže,slažu, razgovaraju. Nitko neće naći sve, ali većinu hoće. Ja sam za starijeg nećaka složila vrijednost knjiga preko tisuću kuna, a to nije za baciti, toliko za mlađeg, ostale su još radne bilježnice to će im starci naručiti i bit će dobro

Zakasnio je u prvi razred osnovne jer su ga roditelji zaboravili poslati u školu. Krenuo je godinu dana kasnije. Učiteljica ga je našla kako se igra sa selskom djecom u blatu, prljav sitan, tamnoput, u poderanoj odjeći, većoj za pet brojeva. Kad se pojavio u školi stao je kod vrata i čekao da mu učiteljica pokaže mjesto gdje može sjediti. S tog mjesta se više nije pomicao. Ni za vrijeme velikog odmora kad su druga djeca, a posebno dječaci jureći rušili sve ispred sebe nije se micao, Šuteći jeo je svoj sendvić iz školske kuhinje i sve ih promatrao velikim krupnim plavim očima.
Ni skim nije bio posebno blizak, nikad se ni s kim nije posvađao, postao je maskota razreda. Do sedmog je bio najviši i najmršaviji . Postao je ljubimac cijele škole. Mogao si mu govoriti što te je volja, on bi te samo mirno gledao onim svojim krupnim plavim očima koje su se isticale na malom okruglastom licu, uokvirenom crnom kovrdžavom kosom. Zadaće je uvijek imao uredno napisane, ali glasa od njega je bilo teško čuti. Kad je učiteljica pozvala socijalnu službu da se djeteteu pomogne materijalno i kako već, došli su i njegovi roditelji. Dvoje relativno mladih ljudi, on u bijeloj čistoj ne speglanoj košulji na kojoj su uredno zavrnuti rukavi do lakata, čiste također ne speglane crne hlače i već viđena faca, s uredno zalizanom kosom.
Ona sitna mršava ženica s maramom na glavi jedan korak iza muža, smjerno gledajući u zemlju.
Dvije proste dobre, bezazlene duše. Imaju tog sina. On im je sve na svijetu. Ni jedno ne radi, neškolovani ljudi. Žive od ono malo grunta i nadničenja po selu. Trude se sinu dati što mogu. Nije puno, ali dovoljno je.
Od tad su mu svi iz škole pomagali. Kad se išlo na izlete svi učenici su donosili dinar više za Đuru. Nitko im nije trebao govoriti. Sami roditelji te djece su poticali njihovu suradnju.
Završio je osnovnu školu, kao najviši, najmršaviji i najtiši učenik. Dok su njegovi prijatelji iz razreda divljali polijevali se vodom , pjenom i krišom, iza, ispijali prokrijumčarenu pivu on ih je mirno gledao onim svojim očima.
Nisam ga dugo vidjela. Danas stojim u minimarketu i čekam red na blagajni. Pored mene stoji visoki dečko, skoro muškarac, ističe se visinom i mirnim pogledom svjetloplavih očiju. Ista mirna, bezazlena, priprosta, draga duša.

Što raditi dok muž gleda utakmicu?
-Sjediti s njim, buljiti u ekran i slušati kako se on nervira.
-Otići u drugu sobu i gledati glupu seriju, koja se reprizira po stoti put.
-Nazvati prijateljicu jer i njen muž gleda istu stvar i ogovarati onu treću koja za ništa nije kriva.
-Otići van, popiti kavu iako je dvadeset sati i već je kasno za nju.
-Čitati knjigu, koju sigurno dugo neću završiti jer ipak utakmica ne traje tako dugo.
-Uključiti računalo i ići na blog.